Kada sam o tome govorio s ocem, on mi je odgovorio: "Ako Bog nešto od tebe želi, to je sigurno da budeš svećenik. Kada sam imao dvadeset godina, jedan mi je unutarnji glas bio rekao da bih trebao postati glumac. Na kraju snimanja koje je završilo na Malti odlučio sam otići u Međugorje. Jednoga sam jutra rekao vozaču koji me svakoga dana vozio na snimanje: "Ne znam što vi o tome mislite, ali ja bih htio moliti krunicu." Na moje iznenađenje odgovorio mi je: "OK, hajmo moliti." U toplom svjetlu ljubavi koju sam osjećao u sebi, počeo sam spoznavati gdje se doista nalazim, kolike imam napasti, gdje su moji osjećaji, kako sam slab i kako kruto u svojemu srcu sudim ljude.
Samo sam osjećao da se moje srce otvorilo. Sada sam htio moliti krunicu, iako nisam točno znao kako. Često me je žena htjela naučiti moliti krunicu, a ja sam to uvijek odbijao. Otišli smo u restoran i moram priznati da mi hrana i vino nikada nisu prijali tako dobro kao te večeri. Nisam mogao ni sanjati da bi to moglo biti moguće. "Tako da počneš moliti." U tom se trenutku otvorio jedan prozor u mojemu srcu. Ljudi nemaju vremena za Boga jer ga ne ljube." To me je doista pogodilo, i pitao sam se imam li ja vremena za Boga? Ivan je nastavio: "Bog te poziva na molitvu srcem." "Kako da to učinim?" upitao sam ga. Ako netko tko nema vremena susretne djevojku u koju se zaljubi, nađe vremena za nju. Ivan mi je rekao: "Jim, čovjek uvijek nađe vremena za ono što voli. Kada sam ustao, suze su mi tekle iz očiju i počeo sam svim srcem plakati. Bilo je to sasvim jednostavno, a opet jedinstveno. Učini sa mnom što god želiš." U istom sam trenutku osjetio kako me nešto ispunjava. Za vrijeme ukazanja klečao sam pored njega i rekao sam u svojemu srcu: "OK, tu sam. Iako možda zvuči neobično, u nedjelju koja je uslijedila dobio sam još jedan slobodan dan, tako da sam se mogao susresti s Ivanom, što je zapravo bila posebna želja moje supruge. Ovaj hendikepirani čovjek, pomislio sam, usprkos bolova kleči na hladnom kamenom podu i moli! Danas mi je jasno da me je samo Bog mogao tako dobro poznavati da bi znao gdje me treba taknuti. Kada je u trenutku ukazanja čovjek pored mene ustao iz svojih bolesničkih kolica i pao na koljena, bio sam duboko ganut. U prepunoj crkvi stajao sam sasvim otraga, nije mi bilo baš sasvim jasno što se događa. Jednoga se četvrtka moj filmski partner Jim Harris nije osjećao dobro, pa sam dobio slobodan dan i mogao sam nazočiti jednom ukazanju. Meni je bilo jasno da ne ću imati vremena za njega, budući da sam morao non-stop raditi. Kako bilo da bilo, Ivan Dragićević došao je u Irsku. Sjećam se da smo u katoličkoj školi u koju sam išao u početku bili oduševljeni međugorskim događanjima, ali smo onda čuli da mjesni biskup odbija ukazanja i da tvrdi da su lažna, pa se naše zanimanje ugasilo. Ne mogu se sada upuštati ni u što ni s kakvim vidiocima." Osim toga, mislio sam da kao katolik ne moram bezuvjetno prihvatiti Fatimu, Lurd ili Međugorje. Počela mi je pričati o Međugorju, te da će jedan od vidjelaca doći u Irsku… Prekinuo sam ju riječima: "Čuj, imam ozbiljnoga posla.
Jednoga me je dana nazvala i po njezinom sam glasu prepoznao da se kod nje dogodila neka promjena. Stvari nisu stajale baš dobro iako sam radio po sedam dana tjedno. Moja je supruga bila u Međugorju dok sam u Irskoj snimao film „Monte Cristo“. Jim, možeš li nam ispričati kako si čuo za Međugorje? O. S njim je u Beču razgovor vodio Christian Stelzer za časopis "Oase des Friedens", a hrvatski prijevod donosi najnoviji "Glasnik mira" iz Međugorja. U veljači ove godine po šesti je puta hodočastio u Međugorje, a nakon toga posjetio i Beč. U Međugorju je, naime, iskusio jednu do tada nepoznatu dimenziju vjere. Tko je taj glumac koji se tako dojmljivo suživio s likom Isusovim? Osobno tvrdi da bez međugorskih iskustava nikada ne bi bio prihvatio tu ulogu. Jim Caviezel with his wife Kerri in Međugorje in Bosnia and Herzegovina Jim Caviezel: Bez Međugorja nikada ne bih bio igrao u "Pasiji" Glavnom ulogom u filmu Mela Gibsona „Pasija“, Jim Caviezel postigao je svjetsku slavu.
0 kommentar(er)
